Smrt, umiranje, i doba žalovanja

Zivjeti cisto

Smrt, umiranje, i doba žalovanja

Category : Živjeti čisto

Ovisnici umiru. O tome govorimo u našoj literature, toga se podsjećamo na svakom sastanku kada čitamo da nas na kraju naše bolesti uvijek čekaju “zatvori, ustanove i smrt”, ali kada umre netko od nas mi uglavnom reagiramo onako kako bi reagirao i bilo tko drugi: u šoku smo, nevjerici i boli. Kada izgubimo nekoga svoga koji je umro od ove bolesti, može nam se dogoditi da se vratimo svojim najranijim rezervacijama iz oporavka: pitamo se, radi li uopće ovaj program? Mnogima će se u ovom trenutku vratiti i druge ograde – osjećaj da se ustvari i ne isplati brinuti toliko puno o drugim ljudima, pomisao da se ljubav prema ovisnicima vraća samo patnjom i bolom. Nekima je među nama bilo vrlo teško ostati u Udruženju nakon tako bolnog gubitka. Nije neobični niti to da osjećamo kako drugi tuguju “na krivi način” i da ljudi ne odgovaraju dolično na takvu situaciju. Kada smo bijesni i patimo, lakše je okolo šibati bičem nego osjetiti suosjećanje i povezanost. Međutim, iskustvo nas je naučilo da je upravo to ono što će nam olakšati da iz ovog teškog perioda izađemo čisti, treba proći kroz fazu oplakivanja.

Naravno, gubitak ovisnika zbog bolesti ovisnosti nije jedina vrsta smrti s kojom se suočavamo u svom oporavku. Ovisnici isto tako umiru i čisti. Proživljavamo gubitak članova svojih obitelji, umiru nam prijatelji; ponekad nam se čini da što smo s više ljudi povezani, to više imamo prilika da nekoga izgubimo. I to je na neki način zaista tako: više volimo, više brinemo, dijelimo više toga s drugima nego ikada ranije, i najvjerojatnije i više nego od prosjeka ljudi koji nisu u nekom udruženju poput našega. Jedna od nagrada iz oporavka je upravo ta činjenica da nam je život toliko bogat i pun ljudi do kojih nam je stalo, i mi vremenom gubimo ponekoga, i onda nam je teško. Ponekad možemo osjećati čak i krivnju zbog toga što smo sami preživjeli: nikada nećemo razumjeti zašto neki od nas žive duge i ispunjene živote, dok drugi odlaze tako rano. Mnogima su među nama odgovori koje otkrivamo u koracima ono što nas vadi iz vrlo stvarnih momenata sumnje. Ali oni su vrlo specifični, i mogu se jako razlikovati od pojedinca do pojedinca. Proces žalovanja prisiljava nas da se pomirimo s neodgovorenim pitanjima, i na taj način gledano, taj proces je također dar.

Ponekad ćemo otkriti da je nečija smrt koju ćemo doživjeti u oporavku ponovno pokrenula osjećaje od ranijih gubitaka koje nikada ustvari nismo imali priliku oplakati. Kroz proradu koraka smo naučili da nas emocije koje nismo proživjeli u datom trenutku često čekaju i dočekaju kasnije; iskustvo prolaska kroz današnji gubitak može vratiti u našu svijest davno zaboravljeni gubitak iz naše prošlosti. Moguće je da se iznenadimo snagom svojih osjećaja kada izgubimo prijatelja, pa čak i kućnog ljubimca. Možda smo mislili da možemo relativno lagano proći kroz takve osjećaje, a otkrivamo da nas ustvari takvo jedno iskustvo sasvim pomete. Drugi među nama možda otkriju da su još uvijek udaljeni od svijeta, ili da su im reakcije malo odgođene. Ponekad nam osjećaji ne idu tako duboko kako mislimo da bi trebali; mislimo da bismo trebali nešto određeno doživjeti, a ustvari se osjećamo sasvim drugačije. Dozvoliti sebi da imamo osjećaje kakve imamo a da ih ne osuđujemo, strašan je poklon koji možemo darovati sami sebi. Kakav god bio naš odgovor na neku situaciju, to je naša vlastita reakcija, i možemo si ga priznati bez da nas on definira ili se zbog njega izgubimo. Imamo slobodu da u potpunosti doživimo čitav raspon osjećaja, i da istovremeno znamo kako ti osjećaji ne ograničavaju ni nas ni naš svijet.

Oplakivanje je iskustvo za sebe. Kada damo sebi vremena i prostora da prođemo kroz taj proces mi smo se ustvari predali sebi i iskrenosti u mjeri u kojoj smo se rijetko kada prije predali. Osjećaji se kreću po svom ritmu i imaju svoj vijek trajanja, i može nam biti vrlo teško zamisliti da nešto ne radimo loše kada nas osjećaji toliko preplave u najnezgodnijem trenutku. Kao i kod toliko toga drugoga u oporavku, ne postoji jedan način, a sigurno ne samo jedan pravi način da se taj period prođe. Tješimo se saznanjem da će sve proći, da će nam se osjećaj sigurno promijeniti, te da su i drugi ljudi koji su teško patili našli načina da prežive to stanje, i da nastave dalje. U oporavku smo spoznali da čak i najgore stvari koje proživljavamo možemo pretvoriti u životne lekcije koje učimo i u alate koje ćemo iskoristiti kako bi pomogli drugima.

Kada tražimo svjesni kontakt sa silom većom od nas samih, pronalazimo i načine da budemo od koristi. Unutar i izvan NA, korisnost nam pomaže da pronađemo vrijednost u životu i onda kada ne vidimo vrijednost za sebe. Velikodušno davanje, naročito onda kada patimo, donekle je put kroz našu tugu i zbunjenost.

Često naše članove čujemo kako dijele da je “svaki dan u oporavku bonus”, i kako su “dobili odgodu”. Mi imamo smrtnonosnu bolest i sretni smo što smo živi – a još smo sretniji što nam je drago da smo živi. Mnogi su među nama u svojoj ovisnosti proživjeli nešto poput “života mrtvaca”, u kojem je svaki dan bio teret koji smo nekako preživjeli.

Mnogi među nama imaju za sobom pokušaj samoubojstva, a bilo da smo sebi ozbiljno pokušali oduzeti život ili ne, život smo zasigurno smatrali jeftinim.

A onda nas iznenadi šok koji doživimo kada čujemo loše vijesti od doktora. Sa tom savršeno normalnom ljudskom reakcijom možemo se sebi učiniti nezahvalnima ili nerealističnima. Ponovno ćemo naglasiti, dozvoliti sebi da osjećamo štogod osjećali, važno je isto toliko koliko je i teško. Tek nakon što priznamo svoje osjećaje, možemo se s njima napokon i nositi. Jednom kada o tim osjećajima počnemo i govoriti, njihova moć nad nama se smanjuje. Jedan naš član koji je prošao puno zdravstvenih problema s nama je podijelio: “Ne znam ostaje li mi još dan ili desetljeće života, ali najradije ih ne bi proveo strahujući.” Kada koristimo alate koji su nam dostupni, pronalazimo utjehu i ohrabrenje. Isti oni alati koji nas upućuju na to da živimo svoj život kojim možemo biti zadovoljni, pomažu nam da prebrodimo i kraj svog putovanja dostojanstveno i spokojno.

Naravno, ne znamo svi kada će našem životu doći kraj, a neki od nas prime mnoge lažne pozive ili uzbune. Ponekad ti mimoilasci sa smrću mogu biti poziv za buđenje koji nam mogu poslužiti da na praktičnom i duhovnom nivou razmotrimo što bi nam moglo značiti kada bi “svoje stvari doveli u red.”

U trenucima velike patnje, preplavljuje nas i duboki mir; u tim trenucima možemo sagledati dubinu mračnog ponora u sebi samima, ali isto tako i veličinu sile s kojom smo povezani. Užasan bol koji ponekad osjetimo može nas približiti svjesnom kontaktu više od bilo čega drugoga. Impuls da se povučemo, da pobjegnemo od buke i masa, pa čak i od ljudi koji nam najviše žele pomoći, često je oblik samoočuvanja; možda se toliko bojimo ponovnog potresa osjećaja da se jedva želimo i pomaknuti. Ali ukoliko dozvolimo ljudima kojima vjerujemo da dođu i podrže nas, podsjetit ćemo se da nismo sami, čak i u najhladnijim vremenima. A dozvoliti ljudima da pomognu može isto tako pomoći i njima samima. Kada nekome dopustimo da nas voli u vrijeme ranjivosti, i oni, a i mi sami, bivamo nagrađeni. Ljubav i dijeljenje o kojima govorimo idu u oba smjera, iako je nekima koji su se isprakticirali u davanju još uvijek teško dozvoliti da ih se voli zauzvrat.

Čin je ljubavi dopustiti drugome da te voli. Kada se nađemo u potrebi, lako je pomisliti da je to što doživljavamo ponižavajuće ili jako teško. No danas smo dobili priliku da dopustimo onima koji nas vole da to izraze na vrlo konkretne načine. Ranjivost kojoj smo izloženi dopušta nam da ljubav doživimo na drugačiji način. Velikodušno je dozvoliti ljudima da nam se približe, a istovremeno pokušavamo razumjeti da i oni isto tako prolaze neke osjećaje u vezi toga što se događa. U ovom nam trenutku pomaže i naš “trening” u napuštanju opsjednutosti sobom; kako pomažemo svojim voljenima da prođu kroz svoj strah i tugu, možda pronalazimo i one prave riječi koje sami trebamo čuti kako bi prošli kroz vlastitu žalost i patnju.

U svakom slučaju, kako prepoznajemo da smo voljeni i da za nas ljudi brinu, shvaćamo da se naš život zaista razlikuje od onoga ranije: mi nešto značimo u svijetu; doprinijeli smo dobrim ljudima oko sebe, pa i ljudima koje ne poznajemo. Ljubav koju smo dali, obitelji kojih smo dio, sastanci koje smo započeli i radili servis i na njima dijelili svoje iskustvo, snagu i nadu – sve je ovo oblik iskupljenja, način na koji se mirimo sa sobom i sa svijetom oko sebe. Zahvalni smo i za ono što imamo i za ono što je bilo, i bolje od većine ljudi znamo da smrt nije ono najgore. Viđali smo i gorih sudbina, a možda smo i sami doživljavali nešto gore od smrti. Ponekad, u predaji koju iskušavamo poslije jako loših vijesti, spoznajemo da smo u stanju “pustiti” i biti prisutan u trenutku. Oslobađanjem od straha, ljutnje, i, postepeno, i onih stvari koje nas vežu za život, mi postajemo slobodni.

 

1 Comment

Aj Em

July 25, 2013 at 11:56 am

kako dobra meditacija,svi smo to iskusili…meni je to bila rezerva kad sam pocela sa programom i desilo se bas to,gubitak clana i u porodici isto zavisnika,to mi je bio kao razlog za recidiv…sad ne radim kao prvi put ali mislim da bi mi program dao ono sto je potrebno da se izborim sa tim

DANAŠNJI TEKST

August 19, 2017
19. avgust                                                                   Prva stvar prvo   “Ulažemo napor u rešavanje najočiglednijih problema, a puštamo ostalo. Radimo posao koji nam je pri ruci i, kako nastavljamo, pojavljuju se nove mogućnosti za napredovanje.”   v   Kaže se da je oporavak jednostavan – sve što treba da promenimo je sve. To možda izgleda vrlo zahtevno, naročito kada

samo za danas

samo za danas

Pretraga

Utorak u 18:30

Utorak u 18:30

Svijet:

Svijet:

Pročitajte:

Pročitajte:

Pogledajte:

Pogledajte: